Špirićeve izjave izazvale osude: “Politički autistični” – stigmatizacija ili provokacija?

(Foto: D. S./Klix.ba)

Nedavna izjava Nikole Špirića, delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH i člana SNSD-a, izazvala je burne reakcije u javnosti. Gostujući na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS), Špirić je u razgovoru govorio o aktuelnim političkim odnosima u zemlji, pri čemu je kolege iz Sarajeva opisao izrazom “politički autistični”.

Ova formulacija odmah je došla u fokus kritike jer, osim što se koristi kao politička uvreda, istovremeno stigmatizira osobe s autizmom, što je posebno osjetljiva tema u društvu koje se još uvijek bori s razumijevanjem i prihvatanjem različitosti.

Kontekst izjava

Špirić je tokom razgovora istakao kako, prema njegovom mišljenju, političari u Sarajevu ne žele razgovor i kompromis. Navodeći primjer odnosa unutar institucija BiH, rekao je:

“Sjedim s ljudima koji su politički autistični. Oni ne žele razgovor, već monolog, i to je najveći problem u ovoj zemlji.”

Ova rečenica odmah je izazvala pažnju, ne samo zbog političke poruke, već i zbog uvredljive prirode izraza.

Zašto je izjava problematična?

Upotreba medicinskih stanja i razvojnih poremećaja kao političkih uvreda odavno je prepoznata kao neprimjerena u javnom diskursu. Autizam je složen razvojni poremećaj koji se manifestuje različitim stepenima i oblicima, a osobe koje žive s njim već se suočavaju s brojnim predrasudama i izazovima u društvu.

Kada političar visokog ranga koristi riječ “autističan” kao sinonim za nekoga ko ne želi komunikaciju ili dijalog, šalje se poruka koja dodatno stigmatizira osobe iz spektra autizma i njihove porodice.

Organizacije koje se bore za prava osoba s invaliditetom godinama upozoravaju na ovakve primjere govora. U mnogim demokratskim društvima s razvijenom političkom kulturom, takve izjave bile bi povod za javno izvinjenje i ozbiljne posljedice po ugled onoga ko ih izgovori.

Politička retorika i granice javnog govora

Špirićeve riječi ponovo otvaraju pitanje granica u političkom govoru u Bosni i Hercegovini. Politički prostor u zemlji često je obilježen oštrim podjelama, uvredama i etiketiranjem, što dodatno otežava ionako kompleksne procese dogovora i kompromisa.

Umjesto argumentovanih debata, često se pribjegava ličnim diskvalifikacijama i provokacijama. Takav stil komunikacije ne doprinosi rješavanju problema, već produbljuje jaz među političkim predstavnicima i udaljava građane od povjerenja u institucije.

Šta poručuju stručnjaci?

Psiholozi i stručnjaci za komunikaciju objašnjavaju da korištenje termina “autizam” u političkom kontekstu nema nikakvu naučnu osnovu. Autizam ne znači odbijanje dijaloga, već specifičan način komunikacije i socijalne interakcije. Iz tog razloga, povezivanje političkog ponašanja s medicinskim dijagnozama nije samo netačno, već i opasno, jer učvršćuje negativne stereotipe.

Političari bi, kako ističu, morali imati poseban senzibilitet prema riječima koje koriste u javnom prostoru. Njihove izjave ne odražavaju samo stav stranke ili pojedinca, već šalju poruku cijelom društvu.

Reakcije javnosti

Iako su reakcije na društvenim mrežama bile podijeljene, veliki broj građana izrazio je nezadovoljstvo, ogorčenje i zgroženost zbog ovakvog načina govora. Mnogi su istakli da je riječ o javnoj funkciji koja podrazumijeva odgovornost, profesionalnost i primjer drugima, te da ovakve izjave direktno utiču na percepciju politike i političara u očima građana. Pojedini korisnici podsjetili su da političari svojim riječima oblikuju ton javnog diskursa i da bi retorika trebala promovisati dijalog, poštovanje i međusobno razumijevanje, a ne polarizaciju i uvrede.

S druge strane, neki komentatori smatraju da ovakva retorika nije iznenađujuća te da predstavlja nastavak već viđenih uvreda i provokacija na političkoj sceni BiH, koje godinama unazad doprinose atmosferi napetosti i međusobne netrpeljivosti. Oni ističu da ovakvo ponašanje dodatno slabi povjerenje građana u političke institucije i političare, a naročito među mlađom populacijom koja prati javne nastupe političara putem interneta i medija.

Za sada, Špirić se nije javno izvinio zbog svoje izjave, niti je pokazao namjeru da ublaži izrečeno. Takav stav dodatno izaziva kritike i pojačava osjećaj frustracije među građanima koji očekuju od političara odgovornost, etiku i transparentnost u komunikaciji. Mnogi smatraju da bi javno izvinjenje i korektna komunikacija bila minimalna mjera kojom bi se ublažila šteta nastala neprimjerenim komentarima, te pokazala spremnost na dijalog i samokritiku.

Ovakve situacije takođe otvaraju šira pitanja o standardima javne komunikacije u političkom životu BiH. Građani sve češće traže dosljednost i moralnu odgovornost od svojih predstavnika, očekujući da politički lideri budu uzor u ponašanju i izražavanju stavova, posebno kada se radi o osjetljivim temama koje mogu podijeliti javnost. Dodatno, incidenti poput ovog naglašavaju potrebu za edukacijom o komunikaciji, javnoj odgovornosti i uticaju riječi na društvenu koheziju.

U konačnici, neodgovorno izražavanje u javnom prostoru može imati dugoročne posljedice – od narušavanja međunacionalnih odnosa, do smanjenja povjerenja u institucije i politički sistem u cjelini. Građani sve češće prate kako se političari odnose prema svojim riječima i očekuju jasne i odgovorne reakcije, jer one oblikuju i buduću političku kulturu, način dijaloga i standarde ponašanja u društvu.

Moguće posljedice

Iako se u Bosni i Hercegovini rijetko dešava da političari snose ozbiljne sankcije zbog neprimjerenih izjava, ovakvi incidenti imaju duboke i dugoročne posljedice na društvo. Svaka nepromišljena ili uvredljiva izjava stvara presedan koji može doprinijeti normalizaciji govora mržnje, jačanju stereotipa i stigmatizaciji određenih grupa, čime se dodatno snižava standard javne komunikacije. Takve situacije često dovode do polarizacije javnog mnijenja, povećavaju napetosti među različitim zajednicama i otežavaju politički dijalog.

U društvu koje se suočava s brojnim izazovima – od ekonomske krize i visoke nezaposlenosti, preko političke blokade i nestabilnosti, do socijalnih i obrazovnih problema – svaka riječ predstavnika vlasti ima posebnu težinu i utjecaj. Politički lideri svojim izjavama oblikuju ton javne debate, utiču na međuljudske odnose i često postavljaju norme ponašanja za širu populaciju. Zbog toga je odgovornost političara da biraju jezik koji ne diskriminira, ne širi mržnju i ne potiče podjele od ključne važnosti za očuvanje društvene kohezije i povjerenja u institucije.

Neprimjerene izjave mogu imati i međunarodne implikacije, posebno kada dolaze od visokih predstavnika vlasti, jer utiču na percepciju BiH u očima međunarodne zajednice, investitora i diplomatskih partnera. Dugoročno, takvi incidenti mogu oslabiliti ugled države, smanjiti šanse za ekonomski razvoj i otežati napore u jačanju demokratskih institucija.

Stoga je važno da političari shvate da je jezik kojim se obraćaju javnosti jednako moćan kao i njihove odluke, i da svaka izgovorena riječ nosi odgovornost za stabilnost, mir i napredak cijelog društva. Odgovornost, pažnja i promišljenost u javnoj komunikaciji ključni su za stvaranje društva u kojem se poštuju ljudska prava, jednakost i međusobno razumijevanje.

Zaključak

Izjava Nikole Špirića o “političkom autizmu” ponovo je skrenula pažnju na to koliko je važno voditi računa o jeziku u javnom prostoru. Politička borba ne bi smjela biti opravdanje za stigmatizaciju ranjivih društvenih grupa.

Društvo koje teži evropskim vrijednostima i većem stepenu tolerancije ne može sebi dozvoliti da se razvojni poremećaji koriste kao pogrdni izrazi. Umjesto toga, potrebno je graditi političku kulturu u kojoj će se različitosti poštovati, a neslaganja izražavati argumentima, a ne uvredama.