„Od obećanja do haosa: Šta je ostalo od državne vlasti nakon izbora 2022?“

_{Foto FENA/Mario Obrdalj}

Odnosi unutar državne koalicije formirane nakon općih izbora 2022. godine sve više liče na prisilni savez političkih interesa nego na funkcionalnu vlast sposobnu da donosi odluke u interesu građana. Trojka, SNSD i HDZ, koji su se u početku predstavljali kao “evropski orijentisana” i “reformska” vlast, danas djeluju iscrpljeno, dezorijentisano i međusobno sumnjičavo.

Kako se približava kraj mandata, postaje očigledno da partneri u vlasti jedni druge trpe više iz nužde nego iz političkog uvjerenja. Svaka odluka prolazi kroz slojeve nepovjerenja, blokada i kalkulacija, dok građani i evropski put Bosne i Hercegovine ostaju na margini.

Od početnog optimizma do institucionalne blokade

Kada je 2023. godine formirana nova državna vlast, javnost je, nakon godina zastoja, imala razloga za oprezni optimizam. Govorilo se o “novom početku”, reformama, ubrzanju evropskog puta i jačanju državnih institucija. Trojka (SDP, NiP i Naša stranka) nastupala je sa porukom o promjeni političke kulture – transparentnosti, depolitizaciji institucija i konkretnim rezultatima.

No, samo dvije godine kasnije, taj optimizam je potpuno ispario. Umjesto reformi i konsenzusa, dominiraju sukobi, blokade i međusobne optužbe. Sve ključne tačke državne politike – od budžeta, reforme pravosuđa i izbornog zakonodavstva do imenovanja novih kadrova – zapinju u labirintu političkih interesa i međustranačkih igara.

Neuspjeli pokušaji raskida sa SNSD-om

Trojka je pokušala napraviti distancu od SNSD-a, posebno nakon što su odnosi sa Miloradom Dodikom postajali sve teži zbog njegovih napada na državne institucije i sudske procese koji se vode protiv njega. Međutim, potezi Trojke pokazali su se nedovoljno odlučnim i djelimičnim.

Najveći pokušaj političkog distanciranja bila je smjena Nebojše Radmanovića iz rukovodstva Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH. Taj potez trebao je signalizirati promjenu odnosa snaga, ali se ubrzo pokazalo da je riječ o ograničenom i simboličnom manevru.

Najavljene smjene ministara Staše Košarca i Srđana Amidžića, te uklanjanje Nikole Špirića iz Doma naroda, ostale su samo u najavama. Iako su pojedini mediji pisali o „pokušaju prekompozicije vlasti“, u praksi nije bilo ni političke hrabrosti ni koordinacije da se to sprovede do kraja.

Dodik između pravosuđa i politike

Milorad Dodik je, kao ključna figura SNSD-a i dugogodišnji politički lider u Republici Srpskoj, i dalje centralna tačka napetosti. Njegovi pravosudni procesi zbog nepoštivanja odluka visokog predstavnika dodatno su opteretili odnose u koaliciji. Dok Trojka formalno brani principe vladavine prava, HDZ i dio međunarodne zajednice često zauzimaju oprezan, pa i pasivan stav.

Dodik, s druge strane, koristi svaku priliku da prikaže sebe kao “branitelja RS-a” i da svaku odluku u državnim institucijama predstavi kao prijetnju entitetskim interesima. Ovakva retorika, iako predvidiva, paralizuje rad institucija jer Trojka izbjegava poteze koji bi mogli izazvati potpuni raspad koalicije.

HDZ – tihi saveznik SNSD-a

Posebnu ulogu u ovom političkom trouglu ima HDZ BiH. Dok se javno predstavlja kao stabilizujući faktor, u praksi je HDZ često saveznik SNSD-a. Lider Dragan Čović vješto koristi institucionalne mehanizme da zaštiti interese svoje stranke i istovremeno sačuva uticaj na ključne pozicije.

Primjer za to je slučaj Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon hapšenja Nenada Nešića, mjesto ministra ostalo je upražnjeno, ali je rad Ministarstva preuzeo HDZ-ov zamjenik. Na taj način, HDZ zadržava operativnu kontrolu nad jednim od najvažnijih resora bez potrebe da preuzme političku odgovornost za eventualne greške.

Slično se dogodilo i sa direktorom SIPA-e Darkom Ćulumom. Iako je podnio ostavku, kasnije ju je povukao, a predstavnici Hrvata u Nezavisnom odboru suzdržali su se od glasanja o njegovoj smjeni – čime je Ćulum faktički ostao na funkciji. Taj potez dodatno je osnažio percepciju da HDZ i SNSD održavaju međusobni pakt o nenapadanju.

Trojka između dva pritiska

Za Trojku, otvoreni sukob s HDZ-om bio bi politički rizičan. Pored saradnje na državnom nivou, te dvije strane su partneri i u Federaciji BiH, gdje dijele ključne pozicije i uticaj na raspodjelu sredstava. Sukob sa HDZ-om mogao bi ugroziti i njihovu poziciju unutar Federacije, što Trojka nastoji izbjeći po svaku cijenu.

S druge strane, javnost, a posebno njihovo glasačko tijelo, sve više pokazuje nezadovoljstvo zbog pasivnosti i kompromisa. Građani su očekivali da će nova vlast prekinuti dugogodišnju praksu blokada i dogovora iza zatvorenih vrata. Umjesto toga, dobili su status quo, u kojem se ništa suštinski ne mijenja.

Koalicija koja se održava strahom

Trenutna koalicija sve više funkcioniše po principu “međusobnog straha”. SNSD zna da bez Trojke i HDZ-a nema stabilne većine na državnom nivou. HDZ zna da bi ulazak u konflikt sa partnerima mogao ugroziti njihove pozicije u Federaciji. Trojka, pak, zna da bi pad državne vlasti u ovom trenutku mogao izazvati potpuni haos i izgubiti im preostali kredibilitet.

Taj balans straha održava vlast formalno na okupu, ali suštinski je pretvara u disfunkcionalan sistem. Svaka odluka zahtijeva višenedeljne dogovore, dok se i najmanje neslaganje pretvara u političku krizu.

Evropski put: od prioriteta do fusnote

Jedan od glavnih stubova kampanje i kasnijeg formiranja koalicije bio je ubrzanje evropskog puta Bosne i Hercegovine. Vlast je u prvim mjesecima mandata isticala kako želi da BiH postane zemlja kandidat sa konkretnim reformama u oblasti pravosuđa, javne uprave i borbe protiv korupcije.

Danas, međutim, evropske integracije gotovo da se i ne spominju. Evropska komisija konstantno ponavlja iste zahtjeve – jačanje pravosudnih institucija, donošenje zakona o sukobu interesa i slobodi pristupa informacijama – ali napredak je minimalan.

Umjesto reformskih rezultata, BiH je ponovo zapela u političkim sukobima i etničkim podjelama, dok susjedne zemlje napreduju. Hrvatska i Slovenija su već u Evropskoj uniji, Crna Gora i Srbija vode pregovore, a BiH i dalje raspravlja o elementarnim pitanjima funkcionalnosti vlasti.

Građani kao najveći gubitnici

Dok se političari bave kalkulacijama i kadrovskim borbama, građani su ti koji snose posljedice. Inflacija, rast troškova života, odlazak mladih i pad povjerenja u institucije postali su hronični problemi.

Državni budžet još uvijek nije usvojen, a brojni zakoni koji bi mogli poboljšati životni standard i ekonomske prilike – poput zakona o minimalnoj plati, subvencijama za energente ili podršci malim preduzećima – ostaju u ladicama parlamenta.

U isto vrijeme, javnost svjedoči političkim raspravama o funkcijama i “nacionalnim interesima”, dok konkretnih rješenja nema. Sve to dodatno potkopava vjeru građana da politika može donijeti promjene.

HDZ-ova dugoročna strategija: stabilnost bez odgovornosti

HDZ BiH već godinama gradi strategiju političkog opstanka kroz balansiranje između partnera. Umjesto otvorenih sukoba, stranka Dragana Čovića bira taktiku tihe kontrole. Na taj način uspijeva da očuva ključne poluge moći – od finansijskih institucija do kadrovskih pozicija – uz minimalne rizike.

Čović vješto koristi neodlučnost svojih partnera. Dok Trojka pokušava da balansira između javnog pritiska i koalicionih obaveza, HDZ se pozicionira kao “racionalni faktor”, čime stiče simpatije dijela međunarodne zajednice. U praksi, to znači da se malo toga mijenja, ali HDZ zadržava stabilan politički teren.

SNSD i politika prkosa

Za razliku od HDZ-a, SNSD sve više gradi politiku otvorenog prkosa. Dodik koristi svaku priliku da ospori autoritet državnih institucija, promoviše ideju “suvereniteta Republike Srpske” i prebacuje odgovornost na “Sarajevo”.

Ta retorika ima jasnu svrhu – homogenizovati biračko tijelo u RS-u i održati narativ da su Srbi u BiH ugroženi. U takvom okruženju, svaka državna odluka postaje predmet političkog obračuna, dok institucije gube autoritet i efikasnost.

Trojka u raskoraku između principa i pragme

Trojka se nalazi u najtežem položaju. S jedne strane, došli su na vlast sa obećanjem promjena i raskida sa starim načinima vladanja. S druge strane, realnost državne politike pokazala im je da bez kompromisa nema stabilnosti.

No, ti kompromisi su s vremenom postali pravilo, a ne izuzetak. Građani koji su glasali za Trojku zbog nade u “drugačiju politiku” sada svjedoče nastavku istih praksi koje su godinama kritikovane.

Unutar samih stranaka Trojke, prisutna su i unutrašnja neslaganja o tome treba li ostati u koaliciji po svaku cijenu ili krenuti u raskid i pokušaj formiranja nove većine. No, većina procjenjuje da bi to donijelo više štete nego koristi – barem uoči izbora.

Status quo – najopasnija opcija

Iako se činilo da bi sukobi mogli dovesti do raspada vlasti, najvjerovatniji scenario jeste nastavak statusa quo do izbora. Taj scenarij, iako politički “stabilan”, u suštini je najopasniji jer znači potpuni zastoj svih reformskih procesa.

Koalicija će, vjerovatno, do kraja mandata održavati privid funkcionalnosti, dok će se odluke svoditi na tehničke i simbolične poteze. Budžet će biti usvojen tek kad to postane neizbježno, zakoni će čekati “politički trenutak”, a fokus će biti na predizbornoj kampanji.

Izbori 2026. – referendum o povjerenju

Ako se trenutni trend nastavi, naredni opći izbori mogli bi postati svojevrsni referendum o povjerenju cijelom sistemu. Glasači će odlučivati ne samo o pojedinim strankama, već i o tome da li vjeruju da ovakav model vlasti može funkcionisati.

Razočaranje birača, naročito među mladima i urbanim glasačkim tijelom, moglo bi dovesti do još veće apstinencije, što tradicionalnim strankama dodatno ide u prilog. SNSD, HDZ i dijelovi Trojke računaju upravo na tu pasivnost birača – jer im omogućava da zadrže postojeće pozicije bez suštinskih promjena.

Zaključak: vlast talac vlastitih interesa

Koalicija formirana 2023. godine trebalo je da bude simbol novog političkog pristupa, racionalne saradnje i evropskog puta. Umjesto toga, pretvorila se u primjer institucionalne nemoći i krize povjerenja.

Danas je jasno da su stranke na vlasti više zaokupljene očuvanjem međusobne ravnoteže nego rješavanjem problema građana. Status quo odgovara svima koji imaju koristi od sistema, dok država stagnira.

Ako se nešto ne promijeni u pristupu, BiH će i naredne godine ostati zarobljena između ambicija koje ne može ostvariti i koalicija koje ne zna prekinuti. Do tada, građani će i dalje čekati – reforme, pravdu, odgovornost i politiku koja djeluje u njihovo ime.