VELIKI ALARM ZA BIH: Zagrebačka konferencija označila novi korak u tihom razaranju BIH

Nedavno održana zagrebačka konferencija povodom tridesete godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma nije bila tek akademski ili diplomatski skup, već politička “vježbaonica” za legitimiranje postepenog i tihog preuređenja Bosne i Hercegovine. Iako bez otvorenog poziva na promjenu granica ili formalni „Dejton II“, konferencija je kroz novi diskurzivni okvir testirala prihvatljivost konfederalizacije države bez njenog zvaničnog proglašenja.

Pod nazivom „30 godina nakon Daytona: otvaranje puta lokalnim rješenjima“, skup je na formalnom nivou djelovao rutinski. Međutim, stvarni fokus bio je pomjeranje političkog jezika – od jačanja državnih institucija ka relativizaciji suvereniteta i normalizaciji etnički fragmentiranog odlučivanja. Time se BiH prikazuje kao formalno jedinstvena država, ali sa suštinski razgrađenim efektivnim suverenitetom.

Diskurzivni zaokret i povlačenje međunarodnog nadzora

Posebnu pažnju izazvala je argumentacija Maxa Primorca, analitičara bliskog konzervativnim krugovima američke vanjske politike, koji je Bosnu i Hercegovinu opisao ne kao neuspjelu državu, već kao „neuspjeli međunarodni eksperiment izgradnje građanske nacije“. Ovakav narativ pomjera odgovornost sa domaćih političkih blokada na sam koncept međunarodne intervencije.

U tom okviru, slabljenje Ureda visokog predstavnika, relativizacija uloge Ustavnog suda BiH i marginalizacija međunarodnih sudija predstavljaju se kao proces „dekolonizacije“, odnosno navodnog vraćanja suvereniteta domaćim akterima. U praksi, to znači povlačenje međunarodnog nadzora bez istovremenog jačanja unutrašnje političke odgovornosti.

Uloga Hrvatske i regionalni kontekst

Hrvatska je na konferenciji igrala višeslojnu ulogu. Deklarativno, Zagreb ostaje zagovornik evropskog puta BiH. Normativno, sve snažnije insistira na konceptu „legitimnih predstavnika“ i etnički definisane političke ravnoteže. Operativno, izostaje sistemska briga za položaj Hrvata u Republici Srpskoj i Posavini, dok se fokus stavlja na institucionalno preuređenje države.

Izjava ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana o potrebi okupljanja „legitimnih predstavnika tri konstitutivna naroda“ jasno se uklapa u ovaj narativ. Sličan pristup vidljiv je i u djelovanju dijela evropskih institucija, gdje se „briselska faza“ često svodi na proceduralno distanciranje, a ne stvarnu reformu.

Bošnjački akteri u defanzivnoj ulozi

Bošnjački politički i društveni akteri bili su prisutni, ali u strukturalno neravnopravnoj poziciji. Njihova uloga svedena je na očuvanje postojećeg institucionalnog okvira, čime su gurnuti u poziciju „čuvara stabilnosti“, a ne ravnopravnih kreatora postdejtonskog poretka.

Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković nastupio je iz defanzivne državne pozicije, dok je bivši reisul-ulema Mustafa Cerić naglasak stavio na sigurnosni i moralni aspekt, upozoravajući na širi regionalni i NATO kontekst.

Tiho preuređenje bez formalne odluke

Zagrebačka konferencija, iako predstavljena kao platforma za dijalog, pokazala je jasan strukturni pomak: delegitimiranje međunarodnog nadzora bez izgradnje funkcionalne države, te redefinisanje političke legitimnosti isključivo kroz etnički mandat. Takav proces vodi ka Bosni i Hercegovini koja postoji formalno, ali je suštinski ispražnjena od stvarne državnosti.

Umjesto otvorenog sukoba oko Daytona, svjedočimo njegovom tihom preoblikovanju – pod novim rječnikom, ali sa starom regionalnom logikom preraspodjele moći.