Potresna ispovijest žene iz BiH! “Dođe mi samo da plačem, ne mogu više, nemam zdravlja, što je….”
Teški životni trenuci ostavljaju trag koji se ne briše. Posebno oni koji bole. Upravo takvu priču donosi ispovijest Ulfete Neimarlije iz Slivnica kod Kaknja, žene čiji su godine patnje, tišine i borbe za dostojanstven život ostavile dubok pečat.
Tekst se nastavlja ispod promocije!
Nakon dugog i bolnog braka ispunjenog patnjom, skupila je snagu da ode. Sa djecom se vratila u očevu kuću – staru, zapuštenu i neuslovnu, ali jedino utočište koje joj je preostalo. Kuća danas zahtijeva ozbiljnu adaptaciju kako bi postala siguran dom u kojem bi porodica mogla živjeti normalno i dostojanstveno.
Tekst se nastavlja ispod promocije!
U jednoj prostoriji provode dane i noći. Hladnoća, vlaga i dotrajali zidovi svakodnevna su realnost. Uprkos svemu, Ulfeta kaže da se trudi da njena djeca imaju barem osnovno – svjetlo, toplinu i osjećaj sigurnosti.
Njihov život oslanja se na skromnu boračku penziju u iznosu od oko 140 konvertibilnih maraka mjesečno. Od tog iznosa mora platiti struju, vodu, televiziju i osnovne životne potrebe. Hrana, odjeća i lijekovi često su luksuz koji sebi ne mogu priuštiti.
– „Dođe mi samo da plačem. Ne mogu više. Nemam zdravlja, što je najvažnije“, kaže Ulfeta kroz suze, priznajući da su godine stresa, brige i teškog života ostavile ozbiljne posljedice po njeno zdravstveno stanje.
Posebnu brigu nosi njen stariji sin Meho, koji ima poteškoće u razvoju. Majčino srce svakodnevno je ispunjeno brigom većom od riječi, jer uz finansijsku neizvjesnost nosi i strah za budućnost svog djeteta.
Meho povremeno pokušava zaraditi cijepanjem drva, ali ti skromni poslovi nisu dovoljni da bi se porodica izvukla iz teške situacije. Ulfetine želje su jednostavne i skromne – struja, topli pod, jedan dobar tepih i osnovni uslovi za život dostojan čovjeka.
Pomoć dobrih ljudi u ovom slučaju bila je od presudnog značaja. Zahvaljujući humanim pojedincima, porodici su obezbijeđeni hrana, higijenske potrepštine, odjeća, obuća, drva za ogrjev i osnovni namještaj.
– „Da nije naroda, ne bi ovo samo niklo“, kaže sa zahvalnošću, ističući da joj solidarnost i ljudska dobrota daju snagu da izdrži još jedan dan.
Ova priča podsjeća da iza brojki, statistika i svakodnevnih vijesti postoje ljudi čije su borbe tihe, ali stvarne – i koji ne traže mnogo, osim prilike za život dostojan čovjeka.
Cijeli video možete pogledati na linku ispod:
