Ruske zatvorenice koje su pristale otići u rat u Ukrajini očekivale su da će nakon godinu dana službe dobiti ono što im je bilo najvažnije – slobodu. Umjesto toga, neke od njih danas tvrde da su se našle u sustavu u kojem su bile izložene ponižavanju, pritiscima, nasilju i prijetnjama.
Prema istrazi ruskog neovisnog portala Verstka, koju je prenijela Meduza, ženama iz kaznenih kolonija ponuđeno je potpisivanje vojnih ugovora. Većina ih je trebala raditi kao bolničarke i pomagati ranjenim vojnicima u blizini bojišnice.
Tekst se nastavlja ispod promocije
Ponuda je na papiru bila vrlo konkretna. Govorilo se o mjesečnoj plaći od oko 220.000 rubalja, novčanim naknadama u slučaju ranjavanja te isplati obiteljima poginulih. No najveći motiv za žene koje su služile višegodišnje zatvorske kazne bilo je obećanje pomilovanja.
Za nekoga tko je iza rešetaka trebao provesti još deset ili petnaest godina, odlazak u rat mogao je izgledati kao mogućnost za novi početak.
Tekst se nastavlja ispod promocije
No stvarnost na terenu, prema iskazima bivših zatvorenica, bila je mnogo drugačija.
Samo nekoliko tjedana obuke
Jedna od skupina zatvorenica prošla je obuku za taktičku medicinu. Učile su kako zaustaviti krvarenje, koristiti podveze, pružiti prvu pomoć i izvući ranjenog vojnika iz opasne zone.
U obuku su bili uključeni i bivši pripadnici Wagnera s ratnim iskustvom.
Obuka je, prema dostupnim svjedočenjima, trajala svega nekoliko tjedana.
Žene su unatoč tome slane u područja u kojima su se odvijale borbe. Mnoge su bile motivirane upravo obećanjem da će nakon završetka ugovora izaći na slobodu.
Jedna od njih bila je Ljudmila Poltarakova.
Prije odlaska u zatvor bavila se sportom, a zatim je 2019. osuđena na 15 godina zatvora zbog trgovine drogom. Kada je dobila priliku sudjelovati u projektu regrutiranja zatvorenica, odlučila je prihvatiti ponudu.
Bila je među 73 žene koje su uključene u jednu od eksperimentalnih skupina.
Krajem 2024. napustile su zatvor, a početkom 2025. stigle na područje okupiranog dijela Luhanske oblasti.
U vojsci su dobile pogrdni nadimak
Bivše zatvorenice u jedinicama su nazivane “veškama”, prema ruskom slovu V i nazivu projekta “Vybor”, odnosno “Izbor”.
Prema njihovim svjedočenjima, naziv je s vremenom dobio izrazito pogrdno značenje.
Tvrdile su da su se osjećale kao vojnici drugog reda i da im nisu bila dostupna ista prava kao ostalim pripadnicima vojske.
Poltarakova je kasnije javno govorila o odnosima sa zapovjednicima i optužila jednog časnika za seksualno nasilje.
Prema njezinu iskazu, zapovjednik pukovnije Sergej Žitkov u početku ju je pozivao na medicinske masaže. Kasnije je, kako tvrdi, njegovo ponašanje postalo seksualno i nasilno.
Poltarakova je slučaj prijavila, ali je u jednom trenutku potpisala dokument kojim je navela da protiv zapovjednika nema pritužbi. Kasnije je objasnila da je to učinila iz straha da bi joj prijava mogla ugroziti mogućnost dobivanja pomilovanja i izlaska iz vojske.
Ranjena na frontu, ali se vratila u borbu
Poltarakova je u lipnju 2025. ranjena tijekom napada dronom dok je pokušavala izvući ranjenog vojnika.
Nakon ozljede razvila je zdravstvene probleme, ali se ponovno vratila na bojišnicu.
Prema svjedočenjima njezinih suboraca, tijekom službe pomogla je spasiti velik broj ranjenih vojnika.
Svijet
UŽIVO VIDEO PRIJENOS / POMRAČENJE SUNCA! Ovdje možete uživo pratiti rijedak prizor
1 dan
Istodobno je počela javno kritizirati sustav i tvrditi da bivše zatvorenice nemaju jednaka prava unutar vojske.
Situacija je dodatno eskalirala nakon što je ponovno progovorila o optužbama protiv svojih nadređenih.
U lipnju 2026. odlučila je slučaj seksualnog nasilja prijaviti vojnom tužiteljstvu.
Nakon toga je, prema njezinu iskazu, ponovno trebala biti poslana na borbeni zadatak. Ona je to odbila jer je strahovala da bi mogla biti namjerno poslana u situaciju iz koje se neće vratiti.
Još žena iznijelo je slične optužbe
Poltarakova nije jedina bivša zatvorenica koja je javno govorila o iskustvima iz vojske.
Dvadesettrogodišnja Darja Čiruhina, također vojna bolničarka i bivša zatvorenica, govorila je o prijetnjama, fizičkom nasilju i problemima s liječenjem.
Tvrdila je i da su žene koje su se žalile na probleme znale biti sklanjane kada bi u jedinice dolazili nadređeni časnici.
Prema njezinim navodima, morala je sudjelovati i u izvlačenju tijela poginulih vojnika.
Čiruhina je također govorila o zdravstvenim problemima koje je imala tijekom službe i tvrdila da nije dobila odgovarajuću medicinsku pomoć.
Važno je naglasiti da se radi o svjedočenjima sudionica i navodima iz istrage, a ne o neovisno potvrđenim činjenicama u svakom pojedinačnom slučaju.
Obećana sloboda pretvorila se u novi oblik prisile
Najveći paradoks cijelog projekta upravo je obećanje zbog kojeg su žene u njega ušle.
One su u rat otišle kako bi pobjegle iz zatvora.
Međutim, prema navodima izvora koje citira Verstka, nekima ni istek prvotne zatvorske kazne nije automatski omogućio povratak kući.
Drugim riječima, žena koja je pristala riskirati život na bojištu kako bi skratila višegodišnju zatvorsku kaznu mogla se naći u situaciji da joj je kazna formalno završila, ali da i dalje ostane vezana uz vojni ugovor.
Projekt regrutiranja zatvorenica navodno je nastavljen i tijekom 2025., kada su u Irkutskoj oblasti počele pripreme za novi krug.
Prema jednom izvoru bliskom ruskom zatvorskom sustavu, zatim je stigla naredba da se sve zaustavi.
Projekt je, kako tvrdi taj izvor, ocijenjen neuspješnim.
Za žene koje su već otišle na front posljedice su, međutim, ostale mnogo ozbiljnije.
Umjesto obećanog jednostavnog puta od zatvora do slobode, neke su se našle u novoj situaciji iz koje također nisu mogle jednostavno izaći.
Pratite Točka
Najnovije vijesti direktno na vašem Facebooku.