RANJENI BAJRUŠEVIĆ JE BIO 1. ŽRTVA ZEMUNSKOG KLANA: Legija i Šiptar naredili, “zemunci” ga vezali lancima, sestra platila otkup! OVO JE FILMSKA KRIMI-PRIČA

Bojana Barjušević danima je pregovarala sa otmičarima, prodavala vlastitu imovinu i na kraju prikupila otkup od čak milion i po maraka kako bi spasila svog brata. Vuk Barjušević, koji je danas ranjen u kafiću na Vračaru čiji je vlasnik, postao je poznat javnosti kao prva meta brutalne otmice koju je organizovao zemunski klan. Otet je 6. novembra 2000. godine, a kriminalna grupa je od njegove sestre zahtijevala čak pet miliona maraka, iako je na kraju isplaćeno mnogo manje.

Otmičari su ga presreli oko 19.15 sati na parkingu u Ulici Žarka Vukovića Pucara, dok je izlazio iz zgrade u kojoj je živjela njegova majka. U sudnici Specijalnog suda kasnije je detaljno opisao šta je preživio, navodeći da su mu maskirani ljudi prišli ispred kuće, ubacili ga u automobil, a lice i uši oblijepili selotejpom. Držali su ga vezanog lancima na više lokacija, bez mogućnosti da ih vidi ili čuje. Samo jednom su mu dozvolili da se umije, ali su mu odmah nakon toga vratili poveze. Tokom zatočeništva su ga primoravali da više puta zove sestru i poručuje joj da mu je život u njenim rukama, dok je jednom prilikom, zbog problema oko isplate, dobio i teške batine. Ispričao je da je s nekima od njih mogao minimalno komunicirati, tražeći vodu i hranu, dok su drugi bili izrazito grubi i neprijateljski raspoloženi.

Zatočeništvo je trajalo 20 dana, a za to vrijeme izgubio je čak 14 kilograma i godinama poslije imao grčeve i nesanicu. Njegova sestra Bojana Barjušević također je svjedočila i opisala kako su je otmičari svakodnevno zvali, mijenjali glasove i prijetili. Tražili su pet miliona maraka, a kada je skupila samo milion i po, bacili su joj bombu u dvorište. Jednom prilikom joj je jedan od otmičara prijetio zoljom, nakon čega mu je, ne izdržavši više pritisak, poručila da uzme novac ili da očekuje posljedice. Taj trenutak prkosa, kako je objasnila, donio je rezultat – nakon 24 sata pristali su na primopredaju.

Za vrijeme brata u zatočeništvu, Bojana je prodala kuću na Senjaku, tri automobila, pozajmljivala novac prijatelja i živjela pod stalnim prijetnjama da će joj oteti dijete ili dići kuću u vazduh. Zaključila je da otmičari imaju izvor informacija blizak njenoj kući, jer su znali detalje o njenom kretanju i svakodnevnim navikama.

Prema presudi Specijalnog suda, u otmicu je bio uključen Aleksandar Simović, koji je pratio Vuka Barjuševića, dok su ga oteli Dušan Krsmanović, Milan Jurišić i Miloš Simović. Prevezli su ga na Frušku goru, zatim u stan na Novom Beogradu i kasnije u kuću u Surčinu, gdje je bio čuvan u teškim uslovima.

Vođe zemunskog klana, Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković, danima su pritiskali Bojanu da prikupi novac. Nakon isplate milion i po maraka, pustili su njenog brata na slobodu. Nakon toga, Bojana je, prema tvrdnjama iz procesa, potražila pomoć od Milorada Ulemeka Legije. On joj je dodijelio obezbjeđenje, ali se kasnije ispostavilo da su upravo ti ljudi prenosili informacije zemuncima. Ulemek je kasnije osuđen kao vođa kriminalne grupe odgovorne za više otmica, uključujući i ovu.

Dušan Krsmanović je kasnije priznao da je otmicu naredio upravo Legija, zajedno sa Spasojevićem. Svedok-saradnik Miladin Suvajdžić, zvani Đura Mutavi, otkrio je da je Vuk Barjušević bio prvi na listi za otmice jer je Spasojeviću smetao Bojanin upadljiv vozni park, pa je od Legije tražio odobrenje uz komentar: „Ima para“. Time je sve bilo odlučeno, a žrtva je postao njen brat.