U Hercegovini otkriven spomenik haškom osuđeniku Slobodanu Praljku

Spomenik generalu osuđenom u Hagu izazvao oštre reakcije i pitanja o društvenim vrijednostima

Na groblju sv. Leopolda Mandića u naselju Grabovina, kod Čapljine, otkriven je spomenik Slobodanu Praljku, bivšem generalu Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji je 2017. godine počinio samoubistvo u sudnici Haškog tribunala nakon što mu je potvrđena presuda za ratne zločine.

Spomenik je otkriven 2. novembra, na Dušni dan, nakon svete mise koju je predvodio fra Bonifacije Barbarić. Događaju su prisustvovali mještani, veterani HVO-a i nekoliko lokalnih dužnosnika, dok je izostala prisutnost većih državnih predstavnika.

Kontroverzan simbol i duboko podijeljeno društvo

Na spomeniku je uklesano Praljkovo ime i čin generala, bez spominjanja njegove presude. Za mnoge građane i organizacije za ljudska prava, ovaj čin predstavlja nastavak kulture negiranja presuda međunarodnih sudova i glorifikaciju ratno-zločinačke prošlosti.

Institut za istraživanje genocida Kanada (IGK) osudio je događaj, ističući da se time „vrijeđa dostojanstvo žrtava i narušava vladavina prava u Bosni i Hercegovini“. Prema članu 145a Krivičnog zakona BiH, veličanje osuđenih za ratne zločine može biti predmet krivičnog gonjenja.

Iako je ceremonija održana u mirnom tonu, simbolika čina ostavila je snažan utisak — kao da dio društva uporno želi održati mit o „heroju“, bez obzira na pravosnažnu presudu međunarodnog suda.

Presuda koja ne može biti izbrisana

Praljak je 2013. godine proglašen krivim za teške zločine počinjene tokom sukoba u Bosni i Hercegovini, uključujući progon i ubistva bošnjačkih civila u okviru projekta Herceg-Bosne. Njegova smrt u sudnici — kada je nakon potvrde kazne od 20 godina zatvora popio otrov — postala je globalno poznat simbol prkosa, ali i dubokih moralnih i društvenih podjela.

I dok ga dio hrvatske javnosti i danas doživljava kao tragičnu figuru i „branitelja domovine“, za druge je on osuđeni ratni zločinac čije se ime ne može odvojiti od stradanja nedužnih civila.

Realnost koja dijeli umjesto da spaja

Postavljanje spomenika haškom osuđeniku u zemlji koja još uvijek pokušava izgraditi povjerenje među narodima otvara pitanje — može li Bosna i Hercegovina ikada istinski napredovati ako se prošlost koristi za produbljivanje podjela?

Činjenica da jedan narod danas, gotovo tri decenije nakon rata, organizuje svečano otkrivanje spomenika osobi osuđenoj za ratne zločine, za mnoge je neshvatljiva. To pokazuje koliko su vrijednosni sistemi u zemlji različiti i koliko su institucionalne reakcije blage kada se suoče s glorifikacijom zločina.

Upravo takva nerealnost — da u državi sa hiljadama ratnih žrtava neko može javno slaviti haškog osuđenika — ogleda se u šutnji vlasti i izostanku reakcije pravosudnih institucija.

Odgovornost institucija i uloga vjerskih zajednica

Posebnu pažnju izazvalo je prisustvo crkvenih predstavnika, što mnogi tumače kao poruku podrške. Iako Crkva ima pravo prisustvovati komemoracijama, postavlja se pitanje — treba li vjerske institucije povezivati s veličanjem presuđenih pojedinaca?

Pravni stručnjaci upozoravaju da ovakvi događaji potkopavaju povjerenje u međunarodnu pravdu, ali i u domaće institucije, koje bi morale reagovati u skladu sa zakonom.

Društvo između prošlosti i budućnosti

Otkrivanje spomenika Praljku još jednom pokazuje da proces suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini nije završen. Umjesto suočavanja s činjenicama, dijelovi društva i dalje biraju mitove i nacionalne narative.

Za razliku od političkih govora, presude Haškog tribunala ostaju dio međunarodnog prava — i podsjetnik da pomirenje ne može nastati na selektivnom sjećanju.