Njemačka novinarka uzburkala region: “Sarajevo više nije multireligijski grad”

Povjesničarka Marie-Janine Calic zaključuje kako se Sarajevo postupno oprašta od svoje multireligijske tradicije, koja bi u budućnosti mogla ostati prepoznatljiva isključivo kroz spomeničku baštinu. Članak koji je objavila u magazinu ZEIT Geschichte, izdanju unutar njemačkog tjednika „Die Zeit“, otvorio je široke rasprave nakon što je autorica predstavila tezu da glavni grad Bosne i Hercegovine poprima obilježja izrazito muslimanskog grada.

U opsežnoj analizi povijesnog razvoja Sarajeva i prostora Bosne i Hercegovine, Calic naglasak stavlja na suživot vjerskih zajednica, njihove povijesne odnose i položaj unutar različitih državnih okvira. U tekstu se osvrće i na period Jugoslavije, navodeći kako je u tadašnjem sustavu formalno postojala vjerska sloboda, ali s određenim ograničenjima. Prema njezinom tumačenju, pokrivanje žena bilo je zabranjeno, sve dok se vjerske zajednice, pa tako i islamska, nisu dovodile u pitanje kao lojalne državnoj strukturi.

Poseban dio članka posvećen je razdoblju prije rata, kada su se, kako navodi, razvijale proislamske političke tendencije. Autorica ističe primjer Alije Izetbegovića, koji je 1970. sastavio tzv. Islamsku deklaraciju, dokument u kojem je prezentirana ideja široke panislamske zajednice. Nakon suđenja 1983. on i njegovi suradnici osuđeni su zbog zastupanja stavova koje je tadašnji pravni poredak ocijenio prijetnjom načelu „bratstva i jedinstva”. U istom kontekstu spominje i njegove kontakte s tadašnjim iranskim režimom, navodeći ih kao element političkog djelovanja.

U nastavku Calic opisuje početak devedesetih godina, stvaranje Stranke demokratske akcije (SDA) i njezinu povezanost s Islamskom zajednicom. Prema njezinoj interpretaciji, te veze doprinijele su jačanju islamskih praksi u društvu. Navodi da su vjerske strukture poticale ramazanski post, zabranu alkohola, vjerski odgoj, čitanje Kurana, te pokrivanje žena, dok su istodobno kritizirale i obeshrabrivale mješovite brakove. Ceremonija posvećenja Ajvatovice 1990. godine, uz prisutnost zelenih zastava i potpuno pokrivenih žena, predstavljena je kao simbol tog procesa.

Autorica potom razmatra utjecaj različitih islamskih struja iz inozemstva koje su, prema njezinu tumačenju, kroz svoje rivalitete pronašle prostor i na području Bosne i Hercegovine. Taj utjecaj vidi kao jednu od karakteristika poslijeratnog društvenog razvoja.

U završnom dijelu Calic naglašava da su se tijekom rata „raznolikost i tolerancija“ Sarajeva dramatično smanjile, uz masovno iseljavanje srpskog i hrvatskog stanovništva. Po njezinu mišljenju, Sarajevo se od opsade nadalje „nacionalizira u bošnjačko-muslimanskom smislu“, a identitet postaje snažnije isprepleten s etničko-religijskom pripadnošću. U svakodnevnom životu, kako opisuje, većina ljudi uglavnom se kreće unutar vlastite zajednice, dok se nekadašnje tradicije međusobnog posjećivanja i suživota njeguju samo unutar manjine.

Calic navodi i da se „Islamska deklaracija“ danas ponovno objavljuje uz financijsku potporu iz državnih sredstava, što, prema njezinu mišljenju, izaziva negodovanje među sekularnim Bošnjacima. Istodobno, Sarajevo, piše, postaje privlačno ulagačima iz islamskih zemalja, koji u rastu vjerskog identiteta vide potencijal za poslovne modele, navodeći kao primjer događaje poput Halal Expo Sarajevo.

U krajnjem zaključku autorica tvrdi kako je Sarajevo na putu da postane bošnjačko-muslimanski grad s panislamskim prizvukom, dok će njegov nekadašnji multireligijski karakter uskoro biti vidljiv samo kroz povijesnu kulturnu baštinu.