PLENKOVIĆ, MILANOVIĆ I BLOKADA KOJA TRESE DRŽAVU: Ovo bi moglo promijeniti sve
Politička blokada oko izbora predsjednika Vrhovnog suda i novih ustavnih sudaca ponovno je otvorila pitanje stvarnih odnosa moći u hrvatskom državnom vrhu. U fokusu rasprave našla se tvrdnja političkog analitičara Ivana Rimca, koji upozorava da se stanje više ne može promatrati kao običan zastoj u proceduri, nego kao ozbiljan institucionalni problem koji otkriva duboke napetosti između ključnih političkih aktera.
Rimac smatra da se sudbena vlast u Hrvatskoj ne može držati po strani niti tretirati kao sporedno političko pitanje, jer je riječ o jednom od temeljnih stupova države. Po njegovoj ocjeni, bez funkcionalnog pravosudnog sustava nije moguće govoriti o normalnom funkcioniranju države, a posebno zabrinjava, tvrdi, pokušaj da se izbor ustavnih sudaca stavi pod punu političku kontrolu.
U svojim ocjenama ide i korak dalje, poručujući da HDZ, odnosno premijer Andrej Plenković, želi dominantan utjecaj na Ustavni sud. Prema Rimčevu tumačenju, upravo je to jedan od ključnih razloga zašto se proces izbora odugovlači i zašto dogovor dviju najvećih stranaka više ne izgleda realno kao ranije. Umjesto političkog kompromisa oko stručnosti i podobnosti kandidata, sada se, tvrdi on, vodi borba za prevlast i kontrolu nad institucijama koje bi morale ostati iznad dnevne politike.
Posebno upozorava da je cijela situacija prešla granicu političke pristojnosti te da ulazi u zonu ozbiljne institucionalne neizvjesnosti. Nakon što su probijeni rokovi za izbor novih sudaca, smatra Rimac, više ne postoje jasne granice odugovlačenja, a to dodatno pojačava dojam da se ključne državne odluke drže u svojevrsnom političkom vakuumu.
U tom kontekstu osvrnuo se i na predsjednika Republike Zorana Milanovića, poručivši da više ne bi smio ostati po strani. Prema njegovu stavu, Milanović šuti u trenutku kada bi se morao jasnije odrediti i pokušati potaknuti rasplet situacije. Time se cijela priča dodatno širi izvan okvira tehničkog izbora sudaca i prerasta u širu raspravu o tome tko u Hrvatskoj stvarno vuče ključne poteze i tko je spreman preuzeti odgovornost za stanje u institucijama.
Rimčeve poruke dolaze u trenutku pojačanih političkih previranja, jačanja vladajuće većine i sve glasnijih optužbi iz oporbenih redova da se pravosuđe i ustavne institucije pokušavaju podrediti interesima izvršne vlasti. Takve ocjene sigurno će dodatno zaoštriti ionako napetu političku atmosferu, posebno zato što pitanje Ustavnog suda i Vrhovnog suda ne nosi samo pravnu, nego i snažnu političku težinu.
Cijeli slučaj tako više nije samo pitanje izbora nekoliko imena, nego ogledalo odnosa snaga na vrhu države. Dok jedni tvrde da je riječ o legitimnoj političkoj borbi, drugi upozoravaju da Hrvatska ulazi u opasnu zonu u kojoj se najvažnije institucije pretvaraju u poligon za obračun i demonstraciju moći. Upravo zato rasplet ove blokade više neće odrediti samo sastav sudova, nego i dojam o tome u kakvom se smjeru kreće hrvatski politički sustav.
